Veliki petak u Domu Sremčica, gde Iskrenost nije misaona imenica
Ćao! Jeste li vi gosti? – dočekalo nas je čim smo nekoliko koraka zašli u dvorište Doma Sremčice. Jedan od štićenika sa širokim osmehom išao nam je u susret i pitao da li će uskoro biti i predstave. Nada Dopuđ, koja je sa njima češće, pa ih bolje poznaje od nas, objasnila mu je da će predstave biti drugi dan, a da smo mi tu da donesemo poklone, i da farbamo jaja. Uzbuđenje koje je pokazao, njie splasnulo ni za trenutak.
Veliki petak u Domu za decu i omladinu ometenu u razvoju Nada Dopuđ provodi sa decom dok zajedno farbaju jaja. Ona je u svojoj humanitarnoj akciji Nada za decu, prikupila 550 jaja koja će sada sa njima zajedno ukrašavati. Oni su se već navikli na njene dolaske i prepoznaju koliko nade ona polaže u njih.
Približavali smo se ženskom paviljonu ispred kog su nas vredne devojke sačekale, i pomogle da unesemo stvari. Jedva su dočekale da nam, zatim, vrlo lako i otvoreno pokažu svoje lične prostore i nekako nas spontano puste da zavirimo u njihove živote.
Jeca, jedna od štićenica, kratke asimetrične frizure, pokazala nam je u hodniku stub na kome su neobično bila izložena velika veštačka jaja. Izdvojila je jedno koje je imalo ljudske crte lica – Ovo je Dalibor - započela je iskrena Jeca. Gospođa Milka, koja brine o ovim devojkama, objasnila nam je da je Dalibor Jecin dečko i da je on iz Doma u Pančevu. Viđaju se koliko redovno je moguće, a posećuju se po Domovima.
– Jako je dobar, ali ja sam tri godine starija od njega, pa mora da me sluša- objašnjava Jeca ko je ko u njihovoj vezi. Ona je inače, sportista, i u trčanju na 100 metara, osvojila je zlatnu medalju ove godine. – Ranije smo se takmičili i u „muzičkoj stolici“, pa u „džakovima“ i stalno osvajamo neke medalje – kaže o svom timu.
U kuhinju u kojoj Nada sa Milkom i štićenicama Doma farba jaja, seli smo i mi, a sa svih strana dolazile su devojke da nas pozdrave i pokažu nam izuzetnu gostoprimljivost.
U Domu za decu i omladinu ometenu u razvoju Sremčica boravi preko 300 mladih i dece ometenih u razvoju. Oni se tu osposobljavaju za rad, druže, uče, svađaju i zaljubljuju. Na raspologanju su im velike zelene površine, bašta, mini farma, kreativne radionice, pa čak i bioskop.
Učestvuju u sportskim takmičenjima sa drugim ustanovama iz čitavog regiona, bore se za normalan život i daju svoj maksimum u svemu što ih inetersuje. Najraznovrsniji načini na koji oni iskazuju svoju umetničku stranu, jednostavno ostavljaju bez reči. Jer šta biste rekli kada pogledate niz lepo odgajanih biljaka, precizno urađenog nakita, najoriginalnije napravljenih ukrasa za salvete, za čaše, flaše, i čitave ikone napravljene od sitnih končića koje samo precizna ruka može da napravi. A to, je zaista neverovatno.
Nije prošlo ni pola sata od kako smo tu, sve devojke su prilazile i vrlo slobodno razgovarale sa nama. O klubu za koji navijaju, o poklonima koje su pravile za svoje momke, o ljubavi koju unesu u nakit koji prave. Široki osmeh mi se približava, a devojka koja sve vreme grli Nadu, prilazi i grli mene. Ona je, jasno mi je, puna ljubavi i njoj je dovoljno da smo mi tu i da se družimo. Poziva me u svoju prelepo obojenu i pod konac sređenu sobu. Ne skida osmeh sa lica dok vadi ključ iz džepa i otključava ormarić. Pruža mi ogrlicu sa crvenim krstom i kaže – Da te štiti – gutam knedlu dok se zahvaljujem.
Hodnikom dalje, gledamo i druge sobe, sve jednako lepe i čiste. Jeca nam je, u međuvremenu, spakovala čestitke za Uskrs na kojoj su napravljeni od papira neverovatno ukrašeni žuti pilići i trava, prave male 3D čestitke.
Sa mini farme jedan momak doneo nam je u džepu prave male žute pačiće. Nije mu bilo teško da nam ih donese, samo da nam pokaže o koliko bića oni sami vode računa. Žuti pačići veselo su skakali po kuhinji, i nisu se umirili sve dok ih on nije uzeo u ruke i poneo sa sobom.
Nekoliko jednobojnih jaja ukrasili smo zajedno, pa smo ih onda ostavili da se posvete svom malom „radu“, a mi smo krenuli natrag. Na izlasku nas je dočekao još jedan momak, a kako kaže Milka, on je tu jer čeka svoju devojku da izađe. Divan mladić, zaljubljenih očiju pogledao je u nas i odmahnuo nam dok smo odlazili stazicom.
Zahvalili smo se dobrim ljudima što su nam dozvolili da na kratko ometemo njihovu rutinu i zavirimo u njihove živote.
Dok smo izlazili iz Doma, jedna fina devojka sa krupnim očima, pitala je – Hoćete li doći ponovo?