Zato ne volim proleće
Ne volim da čitam Paula Koelja. Mogu da kažem da sam pročitala možda 5, 6 njegovih knjiga i da svaki put sebe teram na to. Ne volim taj način na koji ja, kao i mnogi, verujem, počinjem da čitam neko njegovo delo. Prvo što mi padne napamet je :"Dobro, ajde, ovakvih dela ima na stotine." Onda, osporavam i temu i način na koji piše- takoreći, predvidljivo. Ne volim, jer ono što on napiše, deluje tako površno, a opet nekako dubinski obrađuje temu.
Na primer, u "Bridi" , imala sam osećaj da čitam jedno klasično delo o vešticama i štatijaznam njihovim lomačama. Ali, tu je tako opako, tako fino upleta priča o ljubavi, i to o onoj pravoj, da sam na nekim rečenicama zastajala razmišljajući o sebi, danima... Opet, kažem, a tako površno deluje priča.
Međutim, mene, lično, osvojila je poenta priče u kojoj prava ljubav nije ona na koju smo navikli, koju svim silama hoćemo da pričvrstimo, da zadržimo za sebe, već ona koju, kada za to dođe momenat, puštamo da ode. Jer nije to navika, nije to seks, nije to posesivnost. To nije ljubav. U jednoj lepoj rečenici zaključuje:"...jer ona je bila njegova velika Ljubav, a velika ljubav je iznad ovozemaljskih stvari." Tačno tako, ako mene pitate. Mora biti da je Ljubav iznad ovozemaljskih stvari, prizemnih strasti, iznad ljubomore, sitnih spletki, igrica i kalkulacija. Ljubav mora da bude nešto više. Ne može da bude to površno iskustvo koje nas tera da neku osobu zarobimo. Mora biti da prava ljubav oslobađa, a naročito one koji vole.
Ako toliko razmišljam o toj knjizi, a pročitala sam je pre nekoliko meseci, onda, ne može biti toliko površna...
"Pobednik je sam", knjiga koju i sam Džajić, kako on kaže, čita. Ona, naime, sa drugačijom tematikom, opet ostavlja utisak laganog štiva za autobus i možda to i jeste. Međutim, osim naivne priče o svetu u kome živimo i u kome nam večito nameću način života, bitan je i utisak koji ostavlja njegovo viđenje braka i takoreći običnih ljudi(ako uzmemo da su ekstremni bogataši neobični).
Ko što na početku rekoh , ne volim da čitam njegove knjige. Razmišljam posle previše o njima, i osećam se kao da stalno treba da preispitujem sebe. To ne može biti normalno. Je l da, niko ne može non stop da razmišlja o svojim postupcima i da se opravdava ili da opravdava druge.
I da li je normalno da nekoga opravdavam?
U svakom slučaju, evo , šta on kaže o tome...
" Ko na svetu može da kaže da, posle više od pet godina braka ili veze nije pogledao nekoga sa strane i poželeo društvo nekog drugog ? Ko može da kaže da nije prevario bar jednom u životu, makar da je ta prevara bila samo u mislima ? I koliko je žena i muškaraca otišlo od kuće zbog toga da bi otkrilo da zaljubljenost nije trajna i vratilo se svojim pravim partnerima ? Uz malo zrelosti, sve će biti zaboravljeno. To je najnormalnija stvar, prihvatljiva, tako nalaže biološki sastav ljudskog tela."
Jedan trenutak srece
Da li ste nekada razmisljali o tome koji je vas najsrecniji dan u zivotu?
Ja nisam, i mislila sam e da ne mogu da izaberem koji mi je dan bio lepsi od kog...
Medjutim, desilo se da sam procitala na jednom sajtu za, je l te, druzenje, kako je meni draga osoba kao svoj najsrecniji dan u zivotu obelezila dan kada je Srbija pobedila Nemacku na Svetskom prvenstvu u fudbalu 2010. godine. Za nesportski nastrojene, ovo moze delovati banalno, za prave ljubitelje fudbala, razumljivo, u pravu su i jedni i drugi... Cinjenica je da je ako je kriterijum euforija, lupanje srca, uzbudjenje i smeh do placa, ovo bi sasvim uslo u opis srece. Cak i ako zelite da kazete kako ima i bitnijih stvari u zivotu, realno, ima ali, jos realnije, to je sasvim relativno. Niti smo svi stvoreni da radjamo niti da se zaljubljujemo non stop, ali fudbalsku magiju niko ne moze da negira.
I vratim se u najranija secanja, kopam dublje nego sto bih mozda zelela, i trazim svoj najsrecniji dan.
Od prvog secanja, ukusa cokolade Najlepse zelje u ustima, to mi je nekako najjace iskustvo culom ukusa. Lepo. Ali, sreca...Hm ne..
Dalje, izlazim iz aviona na aerodrom u Moskvi, miris Zelengoroda i prvi poklon od mladih Ruskinja... Tu imam pet godina i vec osecam da tu ne pripadam, medjutim nakon dve nedelje od Tamare i Irine dobijam na poklon ruske igracke i osecam se prihvaceno. Zadovoljno, lepo,euforija, ali najsrecnija... Ne...
Sledeca radosna dogadjanja vezana su za moje ambicije u plesnoj skoli. Kada sam prvi put izdejstvovala mojima, da ne kazem izmanipulisala cipelice boje sampanjca, malo skuplje za nas tadasnji budzet i jos sa petom od 5 cm... Mojoj sreci zaista nije bilo kraja... I dan danas ih cuvam, a to je bilo pre 12 godina...
Problem je u tome sto sam cokoladu prebrzo istopila u ustima, sto sam drugarice napustila bas kad sam se bila prilagodila i sto sam nakon bozanstvenih cipelica dobila najfrljavijeg partnera za igru i ostala bez medalje... Nisam, dakle, mogla da budem prelepo presrecna.
A prve ljubavi... A ona jedna bas prava... Ima, postoje trenuci koje mogu da obelezim kao srecne, momente kao fatalne za moju euforiju i cak i suze (uvek skrivene) radosnice. Ali bas zato sto ne mogu da odvojim vise od jednog jedninog trenutka, ja to ne mogu da nazivam najsrecnjim danom u zivotu.
Da li sam ja u minusu zbog toga sto ga nemam? Ili sam u ogromnoj prednosti zato sto imam bezbroj malih lepih trenutaka?
Ne znam, i nesto ce drugo presuditi, a meni samo ostaje da sacekam. Mozda ce doci.... Najsrecniji dan u mom zivotu.