Psovka
Licemerno je, ali kako se odupreš tome?
Dođu dani kad se setiš glupavih godina kad si radio glupave stvari, na glupav način, u glupavo vreme. Pa misliš da sve tako mora, da sve ide, da niko ne vidi... koliko je glupavo. I onda dođu još gluplja vremena, a ti se pitaš - jesi li tad bio pametniji?
A nisi. A nisi ni sad. I da ti kažem, nećeš ni biti. Nemoj ni da pokušavaš.
Isto sranje napravićeš i danas, napravio si ga i juče i napravićeš ga i sutra.
I to je u redu.
To je život. I takvog ga volimo.
Da nam prašta sranja, da nam priređuje sranja i da se pretvaramo da smo se iznenadili.
A nisi. I što bi?
To su samo glupavi dani, glupavih godina u glupavo vreme.
Na poslednjoj stranici šta je pisalo?
Mora da je psovka.
Iza zida su mokri, poplavljeni...
Nemam 2014. godinu. Nisam iz Obrenovca, ali svoj utisak o ljudima, delim na period pre i posle poplava.
O majskim poplavama znate dovoljno, ako ste ih do sada ignorisali, ignorišite i ovaj tekst. Ovo zapravo i nije tekst o poplavama, žrtvama, suzama i teškim, teškim pogledima koji će me do kraja života proganjati. I sva ona pitanja "A zašto?" sahranjena su još juče.
Ovo je moja priča o tome kako mi je jedna situacija, koja se dogodila dva dana posle poplave, pokazala u najkraćem, najslikovitijem i na najtačniji mogući način - u kakvom smo mi ...
Poznato je, 16. maja izbile su poplave, Obrenovac je za manje od 6 sati bio pod vodom, ljudi se snalazili ko je kako mogao i smeo. Bežalo se na tavane, plivalo, davilo. Jeste.
Dakle, preživeli stanovnici Obrenovca, evakuisani su u Beograd. Jedno od prvih njihovih utočišta bio je Beogradski sajam. Mesto na kome se troši novac; bazar. Dva dana posle poplava otišla sam poslom na sajam, kod ljudi koji su pristigli. Trebalo je brzom akcijom popisati šta sve fali ljudima u nekoliko prihvatilišta.
Tek smo došli na Sajam i tražili smo gde su smešteni ljudi iz Obrenovca. Iskreno, tad nisam razmišljala o tome kroz šta su oni prošli i u kakvom su psihičkom stanju. Nisam znala šta ću zateći, a nisam ni o tome razmišljala. Koncentrisano sam išla ka tome da obavim svoj zadatak.
Pitanja su bila lekovi?hrana?obuća?odeća?ima li dece?
(Na stranu to što to nikad više nije bio "samo posao" od prvog koraka u prihvatni centar. To je neka druga priča. Možda već i ispričana...)
I sad, evo, zamislite vi scenu: hodaš Sajmom i tražiš halu u kojoj su ljudi koji su došli iz vode; hodaš i gledaš, hodaš i gledaš i čuješ "Ne možete da uđete!", "Pomerite se!", "Beži nazad!", i viku i komešanje i psovke. Iza ugla su, čujem ih, trčim. Vidim ispred mene stampedo. Mladi stari, deca, ograda pada, gaze svuda, lome se, guraju, mršte.
Ma, šta je ovo?
Prilazim ljudima koji stoje sa strane kao da su deo publike, ali makar su na bezbednom od stotinu besnih zbijenih glava. Izvinite, šta se ovde događa?
- Ma, prodaju poplavljene patike. One od 10.000 dinara, prodaju za 2.000 dinara, jer su mokre - odgovara kroz neki poluosmeh čovek van reda i ja kontam da se šali, jer moj mozak samo to može da prihvati tada. Pitam drugog, pitam trećeg, na kraju pitam i one u redu i odgovor je svuda isti.
Hvatam se za glavu, pa za telefon. Ljudi, je l' ovo moguće? A gde su Obrenovčani? Oni su s druge strane zgrade.
Au.
Kreće da me boli sve. I sada me boli. To je to.
S jedne strane su nemoćni, izgubljeni slučajevi koji još nisu svesni u kakvom su ... S druge strane su nemoćni, izgubljeni slučajevi koji još nisu svesni u kakvom su...
Čekaj.
U redu smo zbog patika jer su snižene na 2.000 - mokre, poplavljene, original iz radnje, radnja blizu vode, voda ušla u magacin, nakvasila obuću. Kupićemo ih, osušićemo i nosićemo ih. JER NEMAMO PARA ZA BOLJE.
Iza zida su mokri, poplavljeni, živeli blizu vode, voda ušla u kuću, kuća ne postoji, život i dalje tu. Osušićemo se i isto ćemo obući opet. JER NEMAMO PARA ZA BOLJE.
Ko je ovde lud? Niko. Zaista niko. Niti su ljudi u redu za jeftine patike svesni šta su učinili, niti bi možda drugačije reagovali da jesu. Oni jednostavno vide priliku i koriste je, jer ako neće oni, drugi će, nema dileme da je nekome teže - nije.
Ili nisu još čuli za poplave, posle će im biti krivo, odneće im dve kutije mesnog nareska ili će im spakovati stare majice, trenerke... Ili neće ni to.
Poplavljeni ljudi iza ćoška neće ni znati šta je ovde bilo. Sedeće, ćutaće, sabiraće svoje misli, čekaće utehu, smiriće se. Ili neće.
KO je kriv? Zašto ne znamo KADA je dosta? Zašto ne znamo KAKO da reagujemo?
Jasno, uvek će biti onih koji od svoje koristi ne mogu da vide šta se dešava iza ćoška. Meni je najteže, treba meni, ja hoću, daj mi - uvek će stavljati ispred njemu treba, on nema, on pati, on se gasi... On je nestao. I taman, možeš da nastaviš da slaviš.
Ali, mora li tako? Mora li država u kojoj živimo toliko da nas prožme da više ne znamo da se otrgnemo, vrisnemo i odlučno kažemo - DOSTA je bilo.
Ko će da prizna da ima (ćebe, hleb, dinar) viška i da mu ne treba da ove godine slavi Novu godinu? I da se odrekne 30 evra od proslave Nove godine (hej, proslave) i odnese prvom komšiji koji nema da plati struju, novorođenoj bebi čiji roditelji nemaju posao, baki koja živi sama, Obrenovčanima...?
Moramo li da čekamo redove da bismo se obukli? Moramo li da čekamo poplave da bismo jedni drugima pomogli? Mora li neko da nam kaže da je u redu da budemo ljudi.
Bauljanje
Nadrogirana bauljam. Čovek tera vrapce. Koliko ga to zabavlja.
Govorim i nerviram se što me ne čuješ. Hiljadu stvari sam ti rekla dok nisam shvatila da ne možeš da čuješ. Nadrogirano mumlam.
On i dalje tera vrapce. Ne znam gde smo. Grčka je.
Ne čujem ni ja tebe, ali te osećam. Kako bi lepo bilo kad bi ovako ostalo zauvek. Samo da te čujem i da me čuješ. Jasno. Ali ne moramo, osećamo.
Govorim u mi. A ja ne govorim u mi. A čovek je prešao na sledeće drvo gde i dalje drnda one jadne vrapce.
Krv životinje ostaje u ustima: Predstava "Galeb" u SNP
Volim pozorište, volim predstave i volim strast koju vidim kod svih ljudi koji se pozorištem bave i verovatno sam previše puta to spomenula.
Ali, to da će ovaj put sve biti drugačije, znalo se još pri kretanju ka Novom Sadu.
Moj brat i ja u kolima, idemo, uprkos svim upozorenjima da se "na put ne kreće bez preke potrebe". Zna se šta je potreba.
Iako je naša grupa s početka bila veća, smanjila se kako se dan približavao. Neki zavejani, neki ne tako spremni da se upuste u ovo, završismo sami na auto-putu Beograd- Novi Sad.
U kolima bez grejanja, koja nam sama idu na koju stranu ih vetar oduva, sa, naizmenično, radio Indeksom i B92. Na kasetofonu.
Nijednom nismo čuli od roditelja rečenicu - Pa, je l morate da idete?
Samim tim što smo nas dvoje igde krenuli zajedno, povučeni jednakom radoznalošću, završava se svaka sumnja da radimo nešto što treba. Po svaku cenu.
Gde smo mi to krenuli kada je vanredno stanje, zakrčeni putevi i snegom poklopljen asfalt duž Vojvodne? U Srpsko narodno pozorište na predstavu Galeb. Jer je Čehov, jer traje šest i po sati. I dodajem razlog, jer je u Novom Sadu. Ništa više nisam želela nego da u ovom pozorištu pogledam predstavu...
I prošli smo mi taj put i sneg i vetar i sudare i u 17 sati, zajedno sa grupom interesantnih teatrofila iz Bugarske utrčali u SNP.
Na blagajni nam je, više nego ljubazna dama rekla da je sva sreća da smo uopšte stigli. Zahvaljujemo.
Samim ulaskom na pozornicu "Pera Dobrinović" osetiš se nekako "Au, šta je sad ovo". Izgleda kao amfiteatar, posmatrači posedali kojekude i šta dalje.
Obraća nam se Tomi Janežič i gotovo je. Svi smo uvučeni.
Inače, ne volim kad mi neko ispriča radnju predstave ili filma, pa kao ja sad treba to da gledam. Ali, računam Čehov je pa Čehov, nemam tu ni šta da prepričavam. Radnju znate ako ste čitali, ako ne, videćete u predstavi.
Samo ću da objasnim šta je to što je meni ovu predstavu stavilo na prvo mesto, pa 251 mesto prazno.
Najčešće se u pozorištima divim posvećenosti glumaca. Divno mi je kada osetim njihovu strast ili uživljenost. A kako da objasniš ljude koji sa tobom sedam sati dele emocije, jednako kao da je upravo to što se sada dešava čitav njihov život i kao da ništa osim toga, vani, ne postoji.
I dok se boriš sa emocijama koje možda nisi osetio sedamdeset dana, a sada ih proživljavaš kroz minute, počinješ da razvijaš mišljenje ne samo o glumcima, o predstavi, o radnji... Ne, svi smo sada deo toga. Počinješ da se uvlačiš i u publiku.
Od prelepe plave devojke koja otvara keks ali to ne čuješ nego osećaš. Do jednako lepe devojke koja prati pomno, a onda telefonom na pauzi govori prijateljici da ipak "ne treba predstavu gledati sam". Do ljubavnih parova koji se povremeo zagrle i onih koji se čvrsto isprepletanih prstiju drže... da ne padnu...
Gde? Polukorak nas deli da se predamo njima. Jer su oni dali sebe, svoje strahove, svoje porodice, svoje prijatelje. Oni su sve ostavili da bi sedam sati bili u našim životima.
Samo, ne verujem da je za tako kratko vreme. Mislim da nikada iz ovoga neće izaći. Eto, tako mi deluje.
I cepa.
"Moja duša vezana je za tebe."
"Prava ljubav ne postoji".
Da, fraze, ne, prazne. Kao nožem kidati meso mrtve životinje. A krv u ustima, odnekud, nečija. Odakle to objašnjenje ne znam. Ali, tako je.
Dugo sam vapila za ovakvom predstavom. I ispunjena sam i utučena i srećna i gorka. Hvala vam na tome.
Ova predstava je dokaz da se nikada ne smemo zadovoljiti ničime što je manje od potpunog predavanja sebe - strasti koju osećamo.
Makar zbog toga postali galeb.
Zašto nam novembar ne reši sve
Prvi sneg u Beogradu nije savršen. Mlak je, bljutav i bedan. Taman da probudi ista ta osećanja u vama. Naročito ako pokušavate da ih sakrijete od sebe, već neko vreme...
Čini se, tako, zimi, da sve ono što se gradili od proleća - propada. Čak ne ni kao da staje. To bi onda bilo finije. Baš kao da propada. Kao da moraš sebe da pitaš - Čemu sve to?
Već smo ustanovili da su mi nestrpljenje i nepoverljivost najveće mane, ali zimska melanholija, 'ladno može da im se pridruži.
Moram da priznam - ne volim novembre. Ništa dobro se ne događa u novembru. Slično februarima i oktobrima, meseci koji služe da prođu, kao da su lažni. Ne verujem ni njima...
Zimi se ćuti. Zimi se boluje. Zimi se umire. Ali zimi se ne rešavaju problemi, ne realizuju ljubavne priče, a još manje traže istine. Ni svoje ni tuđe...
Ako se do sada niste izlečili, zašto se nadate da ćete sada? Zašto samo sve ne prekinete i priznate da vam neke stvari nisu potrebne?
Zato što se zimi ne rešava ništa.
Kao što rekoh malopre, zima ne služi ničemu.
Embrion
"... U jednom trenutku bio sam tamo gde ne dopire ljudsko zlo. Gde smo svi čuvani kao embrion. U drugom, sedeo sam na vlažnom, blatnjavom, sivom podu. Iz poda se uzdizala šipka, a iza mene čuo sam glasan, piskavo-ženski smeh. Probudio sam se u autobusu na gradskoj liniji..."
Bolno bespomoćan, ponižen, a pre svega umoran. To je bio momak kome ste se smejali. Da li vas tome uče roditelji, da budete bahati, brutalni i nasilni? Da li su vas tog dana pustili iz kuće bez lepe reči, pa se svetite drugima? Čemu se smejete?
Reći će neko - deca. Ma, koja deca? Je l' biste bili ponosni na svoju ćerku ili sina ako bi s visine gledala na druge ljude samo zato što je jutros za razliku od njih imala šta da pojede i obuče.
On je mogao da bude bilo ko - momak koji je pretukao nasmrt nekog navijača, narkoman ili alkoholičar... A možda je, zamisli to, bio običan momak koji živi sa šestočlanom porodicom koju nema ko da izdržava osim njega. Je l' i dalje imate razloga da se smejete?
I ajmo jedan aplauz za "vest koja vraća veru u čovečanstvo": Jevrejin pustio Afroamerikanca da mu spava na ramenu, a šesti lik to fotografisao.
Sa sve natpisima "skoro pa neverovatno" i "ovo je fotografija koja vraća veru u čovečanstvo" i milioni miliona lajkova... Jeste li vi normalni? Koga, bre, zajebavate? Koja vera, koje čovečanstvo, deca vam se u autobusu na putu iz škole rugaju siromašnima i nesrećnima.
Vi ste krivi za to, sram vas bilo.
Stupidnost
Sve je jednostavno. Razboliš se, ne lečiš se, umireš. Pronađeš problem, ne rešiš ga, on ostaje i širi se kao kancer. Ništa nije savršeno i ništa se neće dogoditi onako kako planiraš. Glave pune sumornih misli...
Šta radiš tu, zašto nisi otišla?
Baratam sa svojim sebičlukom. Bolje je mrtvima. Spokojni su.
Šta je najbitnije?
Znaš. Jednom si rekla da si se osetila kao najmirnija osoba.
Šta je život?
Kada si rekla da si toliko srećna da budeš li umrla, to će biti od sreće.
Gde?
Daleko. Da nikad ne osetim ni potpunu sreću ni nesreću. Pa ako te to učini spokojnom...
Kako to čitaš? Čitam ga u slast.
Ja sam htio da napišem roman o ljubavi, roman o tragediji čovjeka koji je toliko indoktriniran da dogma kojoj služi postane suština njegova života: promašio je ljubav, promašiće i život.
Njegova tragedija počinje onog trenutka kad izgubi voljenu ženu, kad se ne bori za nju, kad je olako prepusti drugome iako je ona spremna na bjekstvo s njim.
Ostavlja je, povrijeđen ratom, povrijeđen njenom nevoljnom izdajom, zbunjen životom suviše grubim za njegovu naivnu i neotpornu mladost.
N. čini pogrešan izbor i polazi krivim putem, tražeći sigurnost u tvrdom sistemu dogme, misleći da će se tako zakloniti od surovih udaraca života.
Ali udarci života nikoga ne zaobilaze. Njega će snaći s najneočekivanije strane, gjde je najnezaštićeniji i najosetljiviji, od sistema vlasti kojemu je njegova dogma nepokolebljivi branilac: u oštar sukob su došla prihvaćena vjerovanja i ljudska osjećanja.
Meša Selimović "Sjećanja"
O nemoći i ostalim budalaštinama
Anja je svaku svoju vezu prekidala sa Ma, nosi se, bre, u tri lepe! A volela ih je, svakog je volela ne daj, Bože, koliko. Bila je jedna od onih koje se žale, koje lome tanjire, koje cepaju slike i histerišu. Histerišu kao da je ljubav mala ako se ne napravi sranje svaki put kada sanja loše snove.
- Prestani da plačeš. Izađi iz sobe ili prestani da plačeš. Prestani - kao da je dete, drsko joj se obraćao njen momak, zvučavši kao jedan od onih roditelja koji od nemoći naređuju deci da obuzdaju emocije. A deca ko deca nasmrt preplašena. Zaboga, da li je svaki put moralo tako.
Imala je onaj trip da ako ona oseća da nešto nije u redu, onda verovatno nešto nije u redu na kvadrat. Mrzela je što plače i dernja se kao klinka, a nije umela da barata onime što je mislila da su "instinkti".
- Ne lupaj, molim te, to mi je drugarica i znamo se sto godina... Naravno da nikad nismo spavali. Pa, šta i da sam bio sa njom a da ti nisam rekao. Kako da ti kažem kad ćeš da se dereš na mene? - i bio je u pravu, urlala bi jer je ćutao... , svaki božji put.
Ne samo da bi se drala, nego bi im oboma preseli doručak, ručak, večera i odmor. Milion i jedan takav put. I ne, Boga zovi, Anja se ne menja.
Imam osećaj da je tako, rekla bi, i neću se smiriti dok ne dokažem to.
Ali nije.
Ni poruka, ni pismo, ni slika... Ni reč, ni pogled, ni zagrljaj, ni iznenadna putovanja. Ne, sve je to samo eto tako. O tome se ćuti udvoje, a plače se nasamo. Bez glasa, bolno, na pločicama kupatila, bez ogledala da ne vidi tu sramotu- sebe- da ne bi izgovorila presudu, jasno, glasno ali kome?
Nikada ništa nije dokazala. Ne zato što nije imala šta, nego što nije bila hrabra da presudi. Nije to za nju. Ona je tu da napada, nek presudi, ko god, zar je to uopšte važno. Poenta je samo svađati se, svađati, svađati u nedogled.
- Ma, teraj se, bre, u pi**********!
***
U julu pada sneg.
https://www.youtube.com/watch?v=TS4SncjfJFw
Nauči da se skloniš, nauči da voliš
Naučila sam od tebe da uživam u knjigama. Ne, to sam već znala. Naučila sam od tebe da slušam muziku. Ne, to sam već znala. Naučila sam od tebe da pišem iskreno. Ne, to sam već znala. Naučila sam od tebe da volim vodu. Ne, to sam već znala. Naučila sam od tebe da pazim šta govorim. Ne, to sam već znala. Naučila sam od tebe da se borim. Ne, to sam već znala. Naučila sam od tebe krijem emocije. Ne, to sam već znala. Naučila sam od tebe da pijem pivo. Ne, to sam već znala. Naučila sam od tebe da ne uzimam zdravo za gotovo. Ne, to sam već znala.
Naučila sam od tebe reči, glave, srca, ruke. Naučila da ćutim, da pitam, da tumačim.
Naučila da gledam, da maštam, da vidim, a da nije. Naučila da vidim i da dobijem.
Naučila da te nemam kad mislim da te imam. Naučila da sam tu, a možda ne bi trebalo da budem.
Naučila da ti nisi moj svet. Naučila da ti nisi moj život. Naučila da neko nekom može da bude super i kada mu nije - srodna duša.
Naučila da to što je naizgled teško i mučno - još teže je i mučnije.
Naučila da uživam.
Naučila mir.
Veliki petak u Domu Sremčica, gde Iskrenost nije misaona imenica
Ćao! Jeste li vi gosti? – dočekalo nas je čim smo nekoliko koraka zašli u dvorište Doma Sremčice. Jedan od štićenika sa širokim osmehom išao nam je u susret i pitao da li će uskoro biti i predstave. Nada Dopuđ, koja je sa njima češće, pa ih bolje poznaje od nas, objasnila mu je da će predstave biti drugi dan, a da smo mi tu da donesemo poklone, i da farbamo jaja. Uzbuđenje koje je pokazao, njie splasnulo ni za trenutak.
Veliki petak u Domu za decu i omladinu ometenu u razvoju Nada Dopuđ provodi sa decom dok zajedno farbaju jaja. Ona je u svojoj humanitarnoj akciji Nada za decu, prikupila 550 jaja koja će sada sa njima zajedno ukrašavati. Oni su se već navikli na njene dolaske i prepoznaju koliko nade ona polaže u njih.
Približavali smo se ženskom paviljonu ispred kog su nas vredne devojke sačekale, i pomogle da unesemo stvari. Jedva su dočekale da nam, zatim, vrlo lako i otvoreno pokažu svoje lične prostore i nekako nas spontano puste da zavirimo u njihove živote.
Jeca, jedna od štićenica, kratke asimetrične frizure, pokazala nam je u hodniku stub na kome su neobično bila izložena velika veštačka jaja. Izdvojila je jedno koje je imalo ljudske crte lica – Ovo je Dalibor - započela je iskrena Jeca. Gospođa Milka, koja brine o ovim devojkama, objasnila nam je da je Dalibor Jecin dečko i da je on iz Doma u Pančevu. Viđaju se koliko redovno je moguće, a posećuju se po Domovima.
– Jako je dobar, ali ja sam tri godine starija od njega, pa mora da me sluša- objašnjava Jeca ko je ko u njihovoj vezi. Ona je inače, sportista, i u trčanju na 100 metara, osvojila je zlatnu medalju ove godine. – Ranije smo se takmičili i u „muzičkoj stolici“, pa u „džakovima“ i stalno osvajamo neke medalje – kaže o svom timu.
U kuhinju u kojoj Nada sa Milkom i štićenicama Doma farba jaja, seli smo i mi, a sa svih strana dolazile su devojke da nas pozdrave i pokažu nam izuzetnu gostoprimljivost.
U Domu za decu i omladinu ometenu u razvoju Sremčica boravi preko 300 mladih i dece ometenih u razvoju. Oni se tu osposobljavaju za rad, druže, uče, svađaju i zaljubljuju. Na raspologanju su im velike zelene površine, bašta, mini farma, kreativne radionice, pa čak i bioskop.
Učestvuju u sportskim takmičenjima sa drugim ustanovama iz čitavog regiona, bore se za normalan život i daju svoj maksimum u svemu što ih inetersuje. Najraznovrsniji načini na koji oni iskazuju svoju umetničku stranu, jednostavno ostavljaju bez reči. Jer šta biste rekli kada pogledate niz lepo odgajanih biljaka, precizno urađenog nakita, najoriginalnije napravljenih ukrasa za salvete, za čaše, flaše, i čitave ikone napravljene od sitnih končića koje samo precizna ruka može da napravi. A to, je zaista neverovatno.
Nije prošlo ni pola sata od kako smo tu, sve devojke su prilazile i vrlo slobodno razgovarale sa nama. O klubu za koji navijaju, o poklonima koje su pravile za svoje momke, o ljubavi koju unesu u nakit koji prave. Široki osmeh mi se približava, a devojka koja sve vreme grli Nadu, prilazi i grli mene. Ona je, jasno mi je, puna ljubavi i njoj je dovoljno da smo mi tu i da se družimo. Poziva me u svoju prelepo obojenu i pod konac sređenu sobu. Ne skida osmeh sa lica dok vadi ključ iz džepa i otključava ormarić. Pruža mi ogrlicu sa crvenim krstom i kaže – Da te štiti – gutam knedlu dok se zahvaljujem.
Hodnikom dalje, gledamo i druge sobe, sve jednako lepe i čiste. Jeca nam je, u međuvremenu, spakovala čestitke za Uskrs na kojoj su napravljeni od papira neverovatno ukrašeni žuti pilići i trava, prave male 3D čestitke.
Sa mini farme jedan momak doneo nam je u džepu prave male žute pačiće. Nije mu bilo teško da nam ih donese, samo da nam pokaže o koliko bića oni sami vode računa. Žuti pačići veselo su skakali po kuhinji, i nisu se umirili sve dok ih on nije uzeo u ruke i poneo sa sobom.
Nekoliko jednobojnih jaja ukrasili smo zajedno, pa smo ih onda ostavili da se posvete svom malom „radu“, a mi smo krenuli natrag. Na izlasku nas je dočekao još jedan momak, a kako kaže Milka, on je tu jer čeka svoju devojku da izađe. Divan mladić, zaljubljenih očiju pogledao je u nas i odmahnuo nam dok smo odlazili stazicom.
Zahvalili smo se dobrim ljudima što su nam dozvolili da na kratko ometemo njihovu rutinu i zavirimo u njihove živote.
Dok smo izlazili iz Doma, jedna fina devojka sa krupnim očima, pitala je – Hoćete li doći ponovo?
Pinokio
Zovem se Marina i imam 10 godina. Nepunih. Zaljubljena sam u jednog Marka i jednog Igora i najveći problem mi je da se sama šetam po selu, strah me. Plaše me bikovi, plaše me senke i plaše me ti momci. Ne umem da razgovaram sa njima, jer se stalno trudim da ispadnem pametna, a umesto toga ja se stalno smejem.
Sedimo na brdu ispod moje kuće, Marko i ja, i smejemo se: maslačcima, travi, plavom nebu. Na tom brdu ću mnogo godina kasnije donositi bitnije odluke, i katastrofalne greške, ali se nikada neću kajati.
Ulazim u sobu, na stari drveni krevet, dugačak tek toliko koliko ispružim noge, ja desetogodišnja devojčica. Masnim rukama od omiljene poslastice, alve, listam omiljenu knjigu „Pop Ćira i pop Spira“ i smejem se, smejem se.
Godinama kasnije, doći ću ponovo u istu sobu, leći ću ponovo na isti krevet, ješću isti slatkiš i čitaću istu knjigu. Ali na krevetu sam sklupčana, alva je plastična, ima neku veštačku „modernu“ aromu vanile, a knjiga... Pocepana, fale stranice, i ima potpuno drugi smisao. Ali i dalje omiljena.
Sve vreme sa police me posmatra gumeni Miki Maus.
Te godine, malo dalje šetam od kuće. Marko i Igor više nisu pretnja. Bikova nema toliko u blizini, jer je premalo stanovnika ostalo u selu, a na rubu siromaštva. Senke me plaše i dalje, ali sam ih prihvatila i saživela sa njima. Shvatam da su moje. Momci nisu faktor. Plašim se sebe i toga šta ću odlučiti.
Bila jednom jedna knjiga koju sam čitala u tim desetim godinama. Avanture Pinokija, ili tako nekako se zvala. Čitaš klasičnu priču, to je taj Pinokio, ali ti biraš da li će on da poseje zlatnike, da li će otići u zemlju igračaka i na kraju da li će da upadne u kitova usta. Imam deset godina, i ta odgovornost mi ne treba. Prestravila me ta knjiga za sva vremena.
A onda sam uhvatila sebe kako odlučujem. Idem. Hodam. Padam. Puzim. Dižem se. Koračam.
I ne trčim.
A taj gumeni Miki Maus me i dalje gleda.
On ne ume žvaku da žvaće i hoda u isto vreme
Baletan i kamiondžijica. Naizgled nespojiva kombinacija. On tako nežan, prefinjen i galantan, ona tako gruba, teška na rečima, a i rukama. Krema za lice sa aloja verom u njegovim i pivo iz flaše u njenim rukama. Pre prve proslave godišnjice braka, razvode se, jer oboje misle za ovo drugo da ih ne voli.
Manjak viđanja i komunikacije doveo ih je do toga, a onda njegova majka kaže:
- Pa šta ima da razgovarate, niste u skupštini pa da palamudite.
Sva složenost muško-ženskog odnosa, još ukomplikovanija tom "zamenom uloga", nje koja navija za Mesija i njega koji mesi.
Svekrva seljanka iz "Jebova" (Žljebova) i tašta, promiskuitetna Novosađanka, u stalnoj potrazi za ljubavlju svog života. Jedna odrasla u prirodi, a na drugoj prirodno nije ostalo ništa.
Kada Novosađanki "iscuri hijaluron iz usana", Ljiljana Blagojević (seljanka iz Žljebova) je najzabrinutije pita - Šta ćeš sad bez usta?!
Komedija koja obećava da ćete se dobro zabaviti, pogotovo ako imate jednu takvu svekrvu koja voli da čeprka po vašoj prašini. Ili ako se prepoznate u muškobanjastoj Kalini Kovačević. Ili u svom ljubavnom životu prepoznate taj problem - mnogo osećanja, a malo vremena za sprovođenje istih.
Ljiljana Blagojević, Sonja Knežević, Miloš Đorđević i Kalina Kovačević su svu komplikovanost porodično-ljubavnih odnosa izneli, rekla bih po smehu u publici, na uspešan način. I ovde moram da dodam da sam totalno subjektivna kad je o Kalini reč, jer bih od nje i paštetu kupila, a da je stariji deo publike s oduševljenjem pratio svaki mic Ljiljane Blagojević. Sigurno ogromna satisfakcija za majku i ćerku.
Možda samo još jedna lajt komedija, Zvezdara teatra, ali takve lagane predstave vas svojom još lakšom tematikom podsete da nije svaka životna situacija uažsno problematična i da bi možda i bolje bilo kada bismo joj prišli s osmehom. Možda bi se neke stvari lakše rešile. I neke reči lakše prevalile s naših usana bez hijalurona.
Duh prošlosti u starom tramvaju
Nijedan deo grada ne volim koliko Bulevar kralja Aleksandra. Svaka poprečna ulica, svaki pločnik na trotoaru, svaki izdanak platana, svako ćoše i svaki bombaj, meni je omiljeni. Od Tršćanske do Beogradske, dijagonalno i paralelno, svaki metar mi je drag.
Sećam se, imala sam oko sedam, osam godina kada sam, po običaju nedeljom, išla sa babom u goste kod pradede koji je živeo "na Bulevaru". Usput bismo kod Đerma kupile potkovice sa sirom, premasne i prevelike i za babin holesterol i za malu devojčicu iz plesne škole, ali ne bismo ih preskakale ni za živu glavu (I danas na istom mestu prodaju iste potkovice na samom ćošku kod ulaza u pijacu).
Išle smo uvek same, ali tog dana pridružio nam se i moj stariji brat. Međutim, baka k'o baka, malo se "zaboravila" i promašili smo zgradu u kojoj pradeda živi.
Dogovorili smo se da obiđemo jednu zgradu, ne bi li smo potrefili ulaz, te su oni krenuli s leve ja s desne strane, da se nađemo na sredini. Međutim, da bi stvar bila zanimljiva, neko je tu pobrkao lonce i poklopce tek od moje babe i brata u jednom momentu nije bilo ni traga.
Ja se vrtim oko zgrade ili se zgrada vrti oko mene, imam sedam godina i samo razmišljam koliko mi je lepo tu gde jesam, iako sam sama i izgubljena. Zaboravite na mobilne telefone, tada ih nije bilo.
Naravno, posle nekoliko minuta, ne znam možda i sata, potrage, kad si mali i vreme ti je preuveličano, odustala sam ja lepo od svoje babe i brata, shvatila da tog dana neću videti ni pradedu i uputila se u pustolovinu zvanu "Bulevar u očima jedne devojčice".
Tramvaji su mi izgledali strašno i ogromno, šine nerazumljive, pa iako sam znala da se do pradedinog stana stiže tramvajem, i da se uvek njima i vraćamo, nisam se usudila da u neki i uđem.
Tako sam sama od Vukovog spomenika, gacala onom, u mojim očima ogrooomnom ulicom, i istraživala bulevarske magije.
I radoznala i uplašena, sve do Cvetkove pijace za mene je bilo nestvarno iako sam svake nedelje tuda prolazila i gledala sve te izloge sa babom iz tramvaja.
Sad sam bila sama i sve je čarobno i sve je misterija. (Sećam se jednom sam posmatrala iz ostave pradedinog stana kako se na drugom kraju Bulevara podiže zgrada dok mi je iz stana parao nozdrve težak miris naftalina pomešanog sa mirisom bezbroj prastarih knjiga)
Naravno, uspešno sam stigla kući, a pola sata kasnije i moji saputnici. Baba, ljuta i isprepadana, a brat, kao i svaki stariji brat, strašno animiran situacijom.
Moj zaključak je da sve te nedeljne posete i sva ta lutanja moja po pradedinoj zgradi i ulicama okolnim kad me izgube iz vida, mora da su doprineli mojoj ljubavi prema ovom delu grada.
Posle rekonstrukcije ove, nedavne, pod Đilasovom inicijativom, bila sam najsrećnija osoba na svetu jer su ti dani kopanja i bagera duž čitave avenije za mene bile čist pakao, znajući da tuda ne mogu da koračam.
Danas, svakog dana putujem na posao "peticom", a ponekad u povratku ugrabim za sebe i 15-o minutnu šetnju do Cvetkove pijace. I tada sam srećna kao ista ta mala devojčica.
I moraću da priznam- obožavam tramvaje. Obožavam rebraste podove starih tramvaja, izgrebane zidove, polužvrljane stolice na kojima se oljuštila farba.
Pa to što jedan dan sednem na crvenu stolicu, a drugi dan na sivu. I što su prozori tako veliki.
I što te ljuljkaju, ali nikad ne možeš da se uspavaš jer uvek ima gospođa sa velikim tašnama koje bi te gurnule da im ustaneš ako ih već sam nisi primetio.
Nemam ništa protiv ovih novih "španaca", ali ostavite mi tu i tamo po jednu staru peticu da se osetim opet kao da se vraćam iz posete mom pradedi Aleksi.
Masakriranje samopoštovanja
Ima tako predstava koje vam pomere želudac, koje vam preokrenu dan, koje vam prodrmaju život a bogami i onih koje su tu da nasmeju, zabave i ostave sa pitanjem - To je to?!
Koliko mi je uzbudljiva bila cela priča o Ateljeu 212, Kokanu Mladenoviću, glumcima pobunjenicima, toliko sam bila zainteresovana da vidim šta to tamo ima toliko specijalno da se po medijima prepiru konstantno. Ništa. Barem ne ,,Bog masakra''.
Ako izuzmemo veoma simpatične glumce, ne znam što sam bezobrazna, stvarno dobre glumce, predstava k'o predstava, radnja i ceo utisak je ,,Pa, dobro, i?''. Ne znam, verovatno su me razmazili na sceni ,,Raša Plaović'' pa sam navikla da sa predstave izađem šokirana, preznojena, uplakana i onda mi, samo niz simpatičnih dijaloga, jednostavno nije dovoljan.
Ne kažem da je predstava loša i dosadna ili da sam izašla sa pola, nikad to ne bih uradila glumcima, ali mogla sam da preživim i bez da je pogledam. Ok, nasmejali smo se, ugušili se od dima cigareta i ''Kuros'' parfema , naučili da žene koje piju muškarce stavljaju u ,,neugodne pozicije'' i ,,narušavaju svoje samopoštovanje'' ali moralo je biti još nečega.
Beskrajno simpatičan Tihomir Stanić sa svojim napadima i slatkom histerijom je svakako ono što je zešećerilo predstavu. Dikcija i laki prkos Dušanke Stojanović ono što joj je dalo gorčinu. Nonšalantnost Svetozara Cvetkovića joj je dalo poseban šmek, a Jelena Đokić svojim glasom i stasom je ono što je predstavu upotpunilo dajući joj- lepotu. Kao što je moj ''sapredstavnik'' primetio ,,Mora da su podmladili Tanju Bošković''.
Dobra glumačka ekipa, sjajan prikaz četiri vrste ličnosti u kojima smo u svakom momentu mogli da se pronađemo, makar u nekom delu i obliku... Samo ostaje to ''ali'' da visi u vazduhu. Ako bi se nešto i dodalo, svakako bi predstava bila uvrštena u moje ''must see''.