S Marsa na Mars
Podigla si nos i presla na drugu stranu ulice. To te cini caricom. Pokazala si svetu zube- blistavo bele. Ooo, sujeto! Ti sto ne das da drugi udare na mene cak i kad bi mi to vise koristilo nego budali samar. Ti sto ne umes da stavis moj ponos na oflajn u kriticnim momentima mog konstantno napetog zivota. O , udri, sujeto, samo si mi jos ti ostala!
Da li te tvoj preterani egoizam dovodi u apsolutnu zabludu da ti zapravo nisi egoisticno bice? Ne, ti si Marsovac i tvoje emocije se gase i pale k'o svetlo na lusteru. Dabome, to podrazumeva tvoj nesebicno brizni odnos prema drugim nizim bicima, takodje poznatim kao "ljudi". I vas se odnos svodi na tvoje siroke i bezmalo multidarezljive postupke. Doprinosis njihovom bicu u tolikoj meri da oni nesumnjivo i grupno treba da se presele na Mars. Da sluze tebi.
Dajes, dajes, dajes i samo dajes. Ni sam ne znas odakle ti toliko zaliha sebe (verovatno, palo s Marsa), ali bezrezervno, ti samo dajes. Ponos? Za tebe nepoznat pojam. Did you mean bride ? U tom slucaju, u miraz od mene direktno u tvoje ruke- ja. I to znas kakva ja? Ma nesebicna, ultrapozrtvovana, sto daje ruke, noge, obe glave, ma samo tebi- pravo s Marsa, naravno.
Ali onog momenta, onog svetlosnog trenutka, kad mi dirnes u Mars- ja napadam. Sa sve mojim antiponosom, nepostojecom sujetom i umetnutim egoizmom. Ispod mire tri djavola vire. A sta ima na Marsu, Boga pitaj! Jer kad grune povredjeno bice, ne zna gde dira, a Mars napada!
Pa se zapitaj malo bolje sta ces da radis kad ti osim tvoje sujete koja ne sluzi nicemu dobrom, ne ostane ni trunka drugih osecanja, a kamoli ljudi. Ko vise vredi? Ponos ili neko drugi?
Plavo
Sklopila je blede usne i zacutala... Nesto kasnije, kad je ostala sama, ucinila je to ponovo ne pozelevsi da vise ikada ikome kaze ni rec. Ne mrsteci se, ne smeseci se, zapravo ne praveci nikakav izraz na svom licu, posmatrala je svoj odraz u ogledalu kao da u njemu ne vidi nista. Iz jednog ugla, ukoso preko nosa, krenula je kap. Brzo se slila na carsav. Samo ona, a gde su druge? Kakvo nepostojanje smisla, kako izgubljena dusa, kakva stracena pamet. Sve se desava s nekim razlogom? Ta ovde se neko grdno zajebao. Kvaliteti stavljeni u dobar paket, milina za posmatrati, a gde je sve krenulo lose? Nesto tu nije povezano kako treba i onda se sve spojilo u apsolutni promasaj.
Ne, ne mozemo da budemo savrseni, kao bajagi svi cemo uvek da tezimo ka tome. Ma daj! Kako? Imaces bolji stomak, guzu, sise... Fakultetsku diplomu, bolju platu, uspesniju decu, savrseno izdresirane kerove... Imaces vise para, bolje misice, superiornija kola... Nesto, nesto fali. U svom tom nagomilovanju savrsenstava i "must have" osobina nesto se zagubilo. I nema ga vise. Nema ni mirisa, ni ukusa, ni inteligencije ni genijalnosti. Kad smo jurisali ka upotponjavnju sebe, pretrpali smo se stvarima i sada bezimo iz sopstvene koze. Kome to smeta sto je lep, pametan i uspesan??? KO veruje da nekome to moze da ne prija? Ali, ubedili smosebe i i dalje se ubedjujemo da smo pobrali sve sto nam treba sa drveta znanja. Mi zaista posedujemo sve, a u stvari SVE poseduje nas.
Izaci iz sopstvene koze. Biti ptica, posmatrati svet visoko iznad krova male kuce i tesnih zidova. Odleteti u nebo, prostranstvo, vazduh. Nije vila u kojoj zivis tvopj prostor, ona je tvoja kazna... Onog momenta kada se i poslednjakap bude osusila, ostaces sama. I sta na kraju ti posedujes?
Put
Hocu da odem. Daleko odavde, ili ne bas daleko, bar nekih 300 km daleko, naci cu sve ono sto ovde nemam. Ne postoji stvar, osoba, zivotinja niti institucija koja ce mojim odlaskom izgubiti nesto od bog zna kakvog znacaja. Nista na ovom svetu ne zavisi od moje egzistencije u svom prostoru. Zato je sada idealna prilika da odem. Ukoliko ostanem, ukoliko ostanem jos samo jedan dan, neko ce povikati za mnom bez ikakvog znacajnog razloga i moja ce volja ponovo da oslabi.
Kilometrima daleko ni ja necu zavisiti ni od koga u svom prostoru. Nicije dobro jutro mi nece kvariti prve zrake Sunca. Nista mi nece lisiti sna. Sve sto postoji, tu je s nekim razlogom. Sve sto postoji kako bi mi uznemiravalo postojanje, nestace.
Nemam gde da odem. Bolje reci, nemam cime otici. Kilometrima daleko, krije se to mesto, ali ja nemam sredstva da do njega dodjem. Nemam osnovni podstrek, nemam sopstvenu podrsku. Imam jaku volju kao slama na vetru, ako nista drugo stalno je u vazduhu, i neuhvatljiva je.
Kako da onda dodjem do tog mesta tako udaljenog od mesta u kome sam sada ja. Kojim putem tamo da stignem? Kako da nadjem svoju dusu? Kako da nadjem prokletu sebe.