O nemoći i ostalim budalaštinama
Anja je svaku svoju vezu prekidala sa Ma, nosi se, bre, u tri lepe! A volela ih je, svakog je volela ne daj, Bože, koliko. Bila je jedna od onih koje se žale, koje lome tanjire, koje cepaju slike i histerišu. Histerišu kao da je ljubav mala ako se ne napravi sranje svaki put kada sanja loše snove.
- Prestani da plačeš. Izađi iz sobe ili prestani da plačeš. Prestani - kao da je dete, drsko joj se obraćao njen momak, zvučavši kao jedan od onih roditelja koji od nemoći naređuju deci da obuzdaju emocije. A deca ko deca nasmrt preplašena. Zaboga, da li je svaki put moralo tako.
Imala je onaj trip da ako ona oseća da nešto nije u redu, onda verovatno nešto nije u redu na kvadrat. Mrzela je što plače i dernja se kao klinka, a nije umela da barata onime što je mislila da su "instinkti".
- Ne lupaj, molim te, to mi je drugarica i znamo se sto godina... Naravno da nikad nismo spavali. Pa, šta i da sam bio sa njom a da ti nisam rekao. Kako da ti kažem kad ćeš da se dereš na mene? - i bio je u pravu, urlala bi jer je ćutao... , svaki božji put.
Ne samo da bi se drala, nego bi im oboma preseli doručak, ručak, večera i odmor. Milion i jedan takav put. I ne, Boga zovi, Anja se ne menja.
Imam osećaj da je tako, rekla bi, i neću se smiriti dok ne dokažem to.
Ali nije.
Ni poruka, ni pismo, ni slika... Ni reč, ni pogled, ni zagrljaj, ni iznenadna putovanja. Ne, sve je to samo eto tako. O tome se ćuti udvoje, a plače se nasamo. Bez glasa, bolno, na pločicama kupatila, bez ogledala da ne vidi tu sramotu- sebe- da ne bi izgovorila presudu, jasno, glasno ali kome?
Nikada ništa nije dokazala. Ne zato što nije imala šta, nego što nije bila hrabra da presudi. Nije to za nju. Ona je tu da napada, nek presudi, ko god, zar je to uopšte važno. Poenta je samo svađati se, svađati, svađati u nedogled.
- Ma, teraj se, bre, u pi**********!
***
U julu pada sneg.
https://www.youtube.com/watch?v=TS4SncjfJFw
Nauči da se skloniš, nauči da voliš
Naučila sam od tebe da uživam u knjigama. Ne, to sam već znala. Naučila sam od tebe da slušam muziku. Ne, to sam već znala. Naučila sam od tebe da pišem iskreno. Ne, to sam već znala. Naučila sam od tebe da volim vodu. Ne, to sam već znala. Naučila sam od tebe da pazim šta govorim. Ne, to sam već znala. Naučila sam od tebe da se borim. Ne, to sam već znala. Naučila sam od tebe krijem emocije. Ne, to sam već znala. Naučila sam od tebe da pijem pivo. Ne, to sam već znala. Naučila sam od tebe da ne uzimam zdravo za gotovo. Ne, to sam već znala.
Naučila sam od tebe reči, glave, srca, ruke. Naučila da ćutim, da pitam, da tumačim.
Naučila da gledam, da maštam, da vidim, a da nije. Naučila da vidim i da dobijem.
Naučila da te nemam kad mislim da te imam. Naučila da sam tu, a možda ne bi trebalo da budem.
Naučila da ti nisi moj svet. Naučila da ti nisi moj život. Naučila da neko nekom može da bude super i kada mu nije - srodna duša.
Naučila da to što je naizgled teško i mučno - još teže je i mučnije.
Naučila da uživam.
Naučila mir.