Odmor u ljubičastom cveću
Zatvorila sam jedna vrata i otvori se svaki prozor na soliteru. Ali nešto se mislim, ne plaše se babe u autobusu džabe one promaje, mogla bih i ja malo da se pričuvam.
Podmladila sam se za sedam dana, tačno sedam godina. Doduše, to samo u duhu, kao ono kad kažeš: "E, da mi je ta pamet bila u tim godinama", vratila sam sebe u TE godine sa OVOM (ne)skromnom pameću.
Mada, u poslednjih nekoliko meseci sve je išlo ka tome, da se ja vratim u apsolutni pubertet sa svim propratnim problemima i maksimalnom neozbiljnošću. Kome će da prija, kome da škodi, videćemo na kraju. Ali, ajde, brže bolje, da sad učinim sve da se osećam zadovoljno, neka me. Moram samo da naglasim da ne mogu baš sve granice da se pređu bez posledica, tako da ja čvrsto stojim iza moje granice, ti iza svoje, mada nisam sigurna da je uopšte imaš. I svi srećni. Pogotovo moja karma. Ubila sam je u pojam ovih dana koliko sam joj ruke napunila poslom, ali mislim da je sad namirena. Mogu da odahnem.
A svaki momenat u prethodnih sedam dana, nosiću tu negde, zajedno sa kitom ljubičastog cveća.
Samo ja dobijam sreću na kašiku ili svi tako? Svaki put dobijem to malo intenzivno osećanje na ultra kratak period, onda se oporavljam barem deset dana i onda ponovo naiđe nesto tome nalik. Je l moguće da je sve baš tako isplanirano? Da budeš srećan VAU na period dovoljno dug da se ne rasprsneš a da opet imaš emocije na samoj ivici da implodiraš, a onda umesto BUM naiđe MUK. Ma je li to moguće ili to opet samo meni?
Ništa, sačekaću sledeći momenat da zaključim , jer sad ne mogu, sad sam se pretvorila u upitnik... U mali upitnik, podmlađeni..