Petak, Jun 03, 2011
Prva jagoda iz moje bašte
"Zamisli želju! Neku mnooogo lepu... Eto, Marina, to je prva jagoda iz naše bašte, mora da ti se ostvari." Morala sam da joj se nasmejem polubudnim očima dok sam gutala jagodu manju od nokta, ali slatko- kiselu kao da je jedna jedina jagoda koju sam u životu pojela.
Da li vi imate prijatelje koji podržavaju svaku glupost koju napravite? Da li umete da im uzvratite, da li da im zahvalite, da li umete da ih učinite da se osećaju kao da vam je stalo do njih u svakom momentu, u svakoj budalaštini, u svakoj situaciji, pa i u onoj kad naprave totalnog morona od sebe? Sigurno imate makar jednog takvog prijatelja. Odvojite danas minut, dva čisto da mu kažete- Hvala.
Imam onu čudnu podozrivost kad su ljudi u pitanju. I uvek ih protumačim kao loše, dok se ne pokaže suprotno. Međutm, promenilo se dosta toga od vremena kad sam se sa drugaricama otimala oko dečka, pa ceo život provedosmo kao totalni stranci. Ali ako zanemarim tu i tamo neki podbačaj, mnogi su ostali u mom životu (ili se u njega naknadno vratili ) uprkos nesuglasicama, svađanju, mirenju, i je l te, pravljenju budalaština. Pomislim danas na neke od njih i baš sam srećna zbog toga.
A ja, kao ja, ne bih bila tako čudna kad ne bih od svake situacije napravila dvaput goru. Čisto da imam čime da se zabavljam komplikujući svoj život da se ne bi svelo sve na faks-kuća-pos'o-društvo. Ne, malo da umrsim sve sa čime dođem u dodir i da se posle pitam šta će sad da bude... Ne, strašno je to, ali onda svaki dan pijem kafu s drugačijim ukusom u ustima i nekim novim pitanjem u glavi- A šta ako sad...?
Možda sam pala s ljuljaške i "polomila glavu" ali niti sam zbog toga luđa, niti jača, niti imam fobiju da sednem na ljuljašku ponovo. Čuva Bog nas budale, kao svaki tata razmaženu ćerku. A ja sam ustala, i sa sve plavom modricom na sred čela idem dalje. Do sledeće ljuljaške...
A želja prve jagode je tu i nikuda ne ide...