Zato ne volim proleće
Ne volim da čitam Paula Koelja. Mogu da kažem da sam pročitala možda 5, 6 njegovih knjiga i da svaki put sebe teram na to. Ne volim taj način na koji ja, kao i mnogi, verujem, počinjem da čitam neko njegovo delo. Prvo što mi padne napamet je :"Dobro, ajde, ovakvih dela ima na stotine." Onda, osporavam i temu i način na koji piše- takoreći, predvidljivo. Ne volim, jer ono što on napiše, deluje tako površno, a opet nekako dubinski obrađuje temu.
Na primer, u "Bridi" , imala sam osećaj da čitam jedno klasično delo o vešticama i štatijaznam njihovim lomačama. Ali, tu je tako opako, tako fino upleta priča o ljubavi, i to o onoj pravoj, da sam na nekim rečenicama zastajala razmišljajući o sebi, danima... Opet, kažem, a tako površno deluje priča.
Međutim, mene, lično, osvojila je poenta priče u kojoj prava ljubav nije ona na koju smo navikli, koju svim silama hoćemo da pričvrstimo, da zadržimo za sebe, već ona koju, kada za to dođe momenat, puštamo da ode. Jer nije to navika, nije to seks, nije to posesivnost. To nije ljubav. U jednoj lepoj rečenici zaključuje:"...jer ona je bila njegova velika Ljubav, a velika ljubav je iznad ovozemaljskih stvari." Tačno tako, ako mene pitate. Mora biti da je Ljubav iznad ovozemaljskih stvari, prizemnih strasti, iznad ljubomore, sitnih spletki, igrica i kalkulacija. Ljubav mora da bude nešto više. Ne može da bude to površno iskustvo koje nas tera da neku osobu zarobimo. Mora biti da prava ljubav oslobađa, a naročito one koji vole.
Ako toliko razmišljam o toj knjizi, a pročitala sam je pre nekoliko meseci, onda, ne može biti toliko površna...
"Pobednik je sam", knjiga koju i sam Džajić, kako on kaže, čita. Ona, naime, sa drugačijom tematikom, opet ostavlja utisak laganog štiva za autobus i možda to i jeste. Međutim, osim naivne priče o svetu u kome živimo i u kome nam večito nameću način života, bitan je i utisak koji ostavlja njegovo viđenje braka i takoreći običnih ljudi(ako uzmemo da su ekstremni bogataši neobični).
Ko što na početku rekoh , ne volim da čitam njegove knjige. Razmišljam posle previše o njima, i osećam se kao da stalno treba da preispitujem sebe. To ne može biti normalno. Je l da, niko ne može non stop da razmišlja o svojim postupcima i da se opravdava ili da opravdava druge.
I da li je normalno da nekoga opravdavam?
U svakom slučaju, evo , šta on kaže o tome...
" Ko na svetu može da kaže da, posle više od pet godina braka ili veze nije pogledao nekoga sa strane i poželeo društvo nekog drugog ? Ko može da kaže da nije prevario bar jednom u životu, makar da je ta prevara bila samo u mislima ? I koliko je žena i muškaraca otišlo od kuće zbog toga da bi otkrilo da zaljubljenost nije trajna i vratilo se svojim pravim partnerima ? Uz malo zrelosti, sve će biti zaboravljeno. To je najnormalnija stvar, prihvatljiva, tako nalaže biološki sastav ljudskog tela."